četvrtak, 24.05.2007.
JAMC - Cheerful Fuckers!
|
21. svibnja «ludi Škoti» nastupili su na show-u Davida Lettermana i premijerno izveli novu pjesmu «All Things Must Pass». Kada su se prije 15 godina prvi put pojavili u istoj emisiji, Letterman ih je nespretno nazvao «engleskim bendom». William Reid se zato ovaj put pobrinuo da Davidu tu grešku nabije na nos pa se pojavio u majici s natpisom «Scotland». Iz pjesme isijava standarni «đizusendmeričejnovski» pop-optimizam. Koliko su nam samo nedostajali. Marš u studio! I ponesite droguština!  Each day I wake it's gonna be my last I hope it's gonna pass I hope it won't last Each drug I take It's gonna be my last I hope I don't fry I hope I don't die Slušaj Jesuse: "All Things Must Pass" (Live on Letterman) |
subota, 19.05.2007.
KAUGIRLSKA DESPERACIJA 4.
|
JOAN BAEZ - Diamonds & Rust (1975.) Nisam ljubitelj protestnog folka, pjesama o rudarima (jedva sam prožvakao neke pjesme Uncle Tupela radi toga), cvijeća u kosi i sandala, tako da nisam ni htio čuti za Joan Baez. Sve dok mi pod ruke prije desetak godina nije došao izgrebani vinil primjerak njenog hit-albuma iz 1975., "Diamonds And Rust". To je i danas ostao jedini njen album, uz "Gracias A la Vida" na španjolskom jeziku iz prethodne godine, koji mogu poslušati od početka do kraja. Sama naslovna pjesma, koja govori o njenoj aferi i prijateljstvu sa Bobom Dlyanom sa desetogodišnjeg odmaka, njena je i najuspješnija autorska pjesma.  Baez je šest puta bila nominirana za Grammy, ali ga nikad nije osvojila. Posljednjih godina za živog izvođenja pjesme znala je promijeniti riječi u "If you're offering me diamonds and rust... I'll take the Grammy!". U veljači prošle godine konačno joj je uručen Grammy za životno djelo. Ostaje jedna misterija međutim. Kako su ovu prekrasnu folk pjesmu uspjeli obraditi same "metal glave" nikad mi neće biti jasno. A obradili su je redom; Judas Priest, Blackmore's Night, trash-core metalci S.O.D. i power-metalci Thunderstone. Čitaj Baezicu kako plače za Zimmiejem: Well I'll be damned Here comes your ghost again But that's not unusual It's just that the moon is full And you happened to call And here I sit Hand on the telephone Hearing a voice I'd known A couple of light years ago Heading straight for a fall As I remember your eyes Were bluer than robin's eggs My poetry was lousy you said Where are you calling from? A booth in the midwest Ten years ago I bought you some cufflinks You brought me something We both know what memories can bring They bring diamonds and rust Well you burst on the scene Already a legend The unwashed phenomenon The original vagabond You strayed into my arms And there you stayed Temporarily lost at sea The Madonna was yours for free Yes the girl on the half-shell Would keep you unharmed Now I see you standing With brown leaves falling around And snow in your hair Now you're smiling out the window Of that crummy hotel Over Washington Square Our breath comes out white clouds Mingles and hangs in the air Speaking strictly for me We both could have died then and there Now you're telling me You're not nostalgic Then give me another word for it You who are so good with words And at keeping things vague Because I need some of that vagueness now It's all come back too clearly Yes I loved you dearly And if you're offering me diamonds and rust I've already paid Slušaj Baezicu kako plače za Zimmiejem: Diamonds & Rust |
petak, 18.05.2007.
Taj Sparks Zvuk!
|
Osobno jedan od najdražih singlova iz prethodne godine, pjesma koja je bez premca trebala biti uspješna poput jedne "Crazy" Gnarls Barkleyja. Riječ je o pjesmi "Perfume", prvom singlu sa dvadesetog albuma (!) jednog od najdugovječnijih bendova (nastali u Los Angelesu 1970.g.) popularne glazbe, grupe Sparks. Braća Ron i Russell Mael toliko su (uglavnom glave iznad površine) plivali kroz različite stilove (glam rock, proto-punk, power pop, synth pop, elektronika..), da je pravo čudo kako su uspjeli stvoriti prepoznatljiv, bizaran, pomaknut i uzbudljiv svijet Sparksa. Već krajem 70-ih započinju suradnju sa producentom Giorgiom Moroderom i napuštaju tradicionalnu rock postavu. Depeche Mode, Franz Ferdinand, Pet Shop Boys i New Order među ostalim spominju Sparks kao jedne od najvećih uzora.  Sparks - "Perfume" Genevieve wears Dior Margaret wears Trésor Mary Jo wears Lauren But you don't wear no perfume Deborah wears Clinique Marianne wears Mystique Judith wears Shalimar But you don't wear no perfume That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you Anna wears CK1 Jeanie wears Opium Trisha wears No.5 But you don't wear no perfume Susan wears St. Laurent Janie wears L'air du Temps Kirstin wears Davidoff But you don't wear no perfume That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you The olefactory sense is the sense that most strongly evokes memories of the past Well screw the past That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you Genevieve wears Hermes Annabelle wears Arpege Betty Lee wears Guérlain But you don't wear no perfume Katie wears Giorgio Lily wears Moschino Jenna wears Kenneth Cole But you don't wear no perfume That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you Carol wears Cacharel Lana wears Tommy Girl Cynthia wears J'Adore But you don't wear no perfume Jennifer wears Céline Laura wears Armani Deborah wears Polo Sport But you don't wear no perfume Gina wears Vera Wang Sheila wears Helmut Lang Dinah wears Oxygene But you don't wear no perfume Jody wears Gaultier Peggy wears Jean Patou Stella wears Lagerfeld But you don't wear no perfume That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you Slušaj Sparks: "Perfume" |
RUFUS WAINWRIGHT – RELEASE THE STARS
|
Rufus Wainwright je na dobrom putu da polagano postane jedan od velikih. “Release the Stars” je njegov peti album i, sramim se priznati, prvi koji sam poslušao. No, kad se to dogodilo, pravo malo otkrivenje, ponovno sam naučio zašto uopće volim glazbu. Da, tako je dobar. Nekako nam su se putevi nisu ranije spleli. Sve dok nisam prije par mjeseci pogledao fenomenalni tribute koncertni film o Leonardu Cohenu “I’m Your Man”. Upravo njegove verzije dvaju Leovih pjesama – “Everybody Knows” i “Hallelujah” su me ostavile bez daha, kao i one njegove sestre Marthe – “Tower of Song” i “Traitor”. Tada sam zapravo shvatio kako sam i Cohena uzimao zdravo za gotovo. Martha ima tek jedan album iza sebe (njega ću sljedećeg potražiti), a ovo je Rufusov peti. Producirao ga je Neil Tennant, a gostuje i glavna faca britanskog folk-rocka, Richard Thomspon. Poznavajući Rufusa, na “Release the Stars” pametno je očekivati malo teatralizma i blagog pretjerivanja, u vokalnoj izvedbi i aranžmanima, što će nekima od vas dignuti kosu na glavi. Ali ako vam to ne smeta pripremite se za grandiozne melodije, romantične, pa čak i duhovite (“Between My Legs”) pjesme i sat pametno utrošenog vremena. Za sve one kojima je smrt Jeffa Buckleyja ostavila prazno mjesto u odjeljku “totalne glazbe”. Sliku je prije dva tjedna u Londonu snimio ManUnderTheInfluence.  Slušaj Rufusa: Going To A Town |
četvrtak, 17.05.2007.
'Oću gaćice Kim Gordon!
|
Danas je službeno objavljeno da će Sonic Youth i New York Dollsi nastupiti na Jarunu u sklopu dvodnevnog Vip InMusic Festivala. Headlineri će tek biti najavljeni, ali ne smeta, mogu svirati i u 10 ujutro što se mene tiče. Propustio sam ih u blizini par puta, a da me poklopi zvučni atak sonične mladosti sanjam još od kada sam jebeno davno kupio neku usranu piratsku kasetu sa pjesmama sa dvaju nastupa u Ljubljani, mislim iz '85 i '88. Neki kažu da će svirati čitav "Daydream Nation" što mislim da se ipak neće dogoditi, jer to su radili samo za par specijaliziranih nastupa. Svejedno, mogu svirat i "Death Valley '69" čitavu večer , bit ću sretan.  Slušaj Sonik kako prže Dollse: Personality Crisis |
ponedjeljak, 14.05.2007.
"the man in the van w/a bass in his hand"
|
Mike Watt, punk doktor, čovjek-bass iz San Pedra, ribarskog gradića u Californiji koji je opjevala Madonna (La Isla Bonita), nikada ne miruje. Ima Watt dovoljno materijala (Minutemen, fIREHOSE) iza sebe da pristojno ostari u mirnom kult statusu, no to on ne želi. Osim što već godinama nastupa sa reformiranim The Stooges, The Secondmen i The Unknown Instructors (Watt, Raymond Pettibon, David Thomas, George Hurley) priprema i novi album za bass duo Dos (zajedno sa bivšom suprugom Kirom Roessler).  U kolovozu će se za Engine Room Recordings pojaviti nova kompilacija "Guilty By Association" na kojoj će neka poznata imena indie scene obraditi svoje omiljene "guilty pleasures" pjesme. Podrobnije, Will Oldham, Devendra Banhart, Superchunk, Jim O'Rourke, Luna, Petra Haden, Concretes između ostalih preradit će pjesme mainstream izvođača poput Journey, Oasis, The Spice Girls, Destiny's Child, Paule Abdul, Cher, Shania Twain, System Of A Down i drugih. Mike Watt se sa suradnicima koji uključuju nejgovog starog suradnika i Wilco gitarista Nelsa Clinea, Peppers bubnjara Chada Smitha, Petru Haden i kako su na Pitcforku lijepo primjetili "jednog od četvrtih Beastie Boysa" Money Marka Nishitu uhvatio jednog od tri najpoznatije pjesme hard rockera Blue Oyster Cult, klasika "Burnin' For You". Inače, BOC su Wattova stara boljka i još je sa Minutemen i fIREHOSE svirao "The Red And The Black". Usput, Watt priprema i novi projekt sa Kaori Tsuchidom, gitaristicom The Go! Teama. Slušaj Watta, Chada, Nelsa, Nishitu i Hadenicu - "Burnin' For You" (Blue Oyster Cult cover) |
nedjelja, 13.05.2007.
Meat Puppets
|
Novi album i novi početak, ne reunion jer se nikada nisu ni raspali!  Službeno je objavljeno! Novi album Meat Puppetsa zove se “Rise To Your Knees” i prvi je album ovih pustinjskih rockera nakon ploče “Golden Lies” iz 2000.g. koju priznajem nisam čuo u cjelosti, kao ni nedavni solo rad Curta Kirkwooda “Snow”. Bog zna da sam htio, ali ga nisam mogao nigdje nabaviti, što je danas stvarno teško za izvesti. Na ljeto prošle godine Curt je na Puppets myspace stranici postavio pitanje “Bi li originalna postava Meat Puppetsa koga interesirala? Munjeviti odaziv fanova u roku od samo par sati nadmašio je njihova očekivanja. Nažalost, originalni bubnjar Derrick Borstrom je ubrzo odustao, a zamjenio ga je, meni anonimus, Ted Marcus. “Rise…” je ujedno i prvi album od 1996. na kojem Curt Kirkwood surađuje sa svojim bratom Crisom, basistom i suosnivačem, koji se nakon godina šopanja drogom i gotovo dvije godine provedene u zatvoru (napao zaštitara u poštanskom uredu, a ovaj ga upucao) “očistio” i vratio glazbi. Novu pjesmu “Dissapear” možete čuti na njihovom myspace-u . “Rise To Your Knees” svjetlost dana ugledat će 17. srpnja. u izdanju Anodyne Records. Do tada sjetimo se par trenutaka sa njihove dvije, ako ne najbolje, onda bar iznimne ploče – “II” iz 1984. i “Too High To Die” iz 1994. Možda je vrijeme za još jedan album ovakvog kalibra. Nadajmo se! Slušaj Puppetse iz 1994. - "Backwater" Slušaj Puppetse iz 1984. - "Oh Me!" |
Kaubojska desperacija 3.
|
DANNY & DUSTY - "CAST IRON SOUL" Neke stvari ne možete požurivati stoji u press letter-u novog Danny & Dusty albuma “Cast Iron Soul”. Može se reći da su Dan Stewart (Danny, Green On Red) i Steve Wynn (Dusty, ex-Dream Syndicate, Miracle 3, Gutterball) zbilja uzeli vremena za snimanje svog drugog zajedničkog albuma; ni manje, nego više, zapravo više od dvadeset godina. Tada, 1985.g., album “Lost Weekend” nastao je pukim slučajem kada se ovaj dvojac počeo intezivnije družiti dok su im vlastiti bendovi dobijali sve više medijske pažnje u okviru tadašnje Paisley Underground scene. Budući da su Wynnovi Dream Syndicate već potpisali novi ugovor sa A&M Records, dok su Stewartovi Green On Red još uvijek držali nezavisni status, Wynn je prosljedio snimke svojoj novoj labeli, a one su se nekome jako svidjele. Mada su kritike bile izvrsne (posebno u Velikoj Britaniji koja je tih godina obožavala Green On Red, Dream Syndicate i Long Ryders) Danny & Dusty nisu prodali puno primjeraka “Lost Weekend” albuma, a iza njih je ostalo tek par nastupa, uglavnom u Los Angelesu (prema iskazu tadašnjeg člana, Toma Stevensa iz Rydersa odsvirali su zajedno tek 3 nastupa). Svejedno, “Lost Weekend” mnogi ljubitelji “americane” čuvaju kao najdostojniji dokument tog vremena. Uglavnom snažne pjesme, izvrsna, spontana, furiozna svirka ljudi koji se međusobno dobro kuže uz priče sa dna kante koja je američki san ispričane od strane ljudi koji su ih djelomično i živjeli. Wynn je tih dana imao ozbiljnih problema sa alkoholom, a Stewart prema novim snimkama koje se mogu pronaći na You Tube-u još voli stiskati tu bocu piva. Možda pretjerujem, ali zbilja zvuče uvjerljivo.  Nova Danny & Dusty faza počinje kada se prije par godina Stewart seli u New York i stari prijatelji obnavljaju prijateljstvo usput pišući nove pjesme. Wynnu je trebalo jedno dobro iščašenje gležnja tako da bi mininmalizirao svoje obaveze sa Smack Dab (novi projekt sa Lindom Pitmon i Paco Locom) te grupom Miracle 3 i u njegovom njujorškom stanu uz TV-baseball i pivo nastajale su pjesme za “Cast Iron Soul”. Ovo nije recenzija, jer upravo preslušavam album tek treći put, a zaslužili su bar “vikend” pa makar izgubljeni. Samo par utisaka. Album je po Dustyju snimljen za 3 dana, po Dannyju za 7 što ga po pristupu ne dijeli puno od prvijenca. Ovaj put među “izgubljenim vikendašima” nema Dennisa Ducka, Toma Stevensa ni Sida Griffina, ali tu je ponovno bivši gitarist Long Rydersa, Stephen McCarthy, neizbježni Chris Cacavas (Green on Red) te dva nova člana – Johnny Hott (Gutterball, Sparklehorse, House of Freaks) i Bob Rupe (Silos, Cracker, Gutterball) te producent JD Foster. Nema ništa toliko pub-rockerski snažno poput “Word is Out” ili “King of Losers”, ali svih 12 pjesama su “killeri”. “The Good Old Days” na duhovit način govori o ljudima koji se čitav svoj život okreću “starim dobrim danima” jer u sadašnjosti ne mogu pronaći utjehu. “Did you get married, but forgot to get divorced, did you laid all your money on the wrong horse, why does everybody wanna talk about the good old days?”. “Warren Oates” je wynnovska balada očito posvećena ovom glumcu proslavljenom ulogama u brojnim westernima, a “Let’s Hide Away” je pak čisti Stewart, greenonredovska ljubavna balada koja za učinak proizvodi toplinu oko srca. Ističu se još dvije snažnije pjesme “Raise the Roof” i “JD’s Blues”, prva očito Wynnova, slična posljednjim Miracle 3 pjesmama, a druga Stewartov blues možda najviše u dodiru sa originalnim izgubljenim vikendom. Ajde, recimo to na ovaj način, ako su se tog vikenda izgubili u alkoholnim parama, ovog vikenda se vjerojatno obojica sjećaju. Nije da ima nešto loše u tome. Slušaj omiljene luzere: Danny & Dusty - The Good Old Days Slušaj omiljene luzere: Danny & Dusty - Warren Oates Slušaj omiljene luzere: Danny & Dusty - JD's Blues |
subota, 12.05.2007.
KAUBOJSKA DESPERACIJA II
|
Elliott Smith i Golden Smog  "New Moon" je posthumno objavljenja kompilacija rariteta i neobjavljenih snimki singer songwritera iz Portlanda, Oregon koja pokriva njegove godine provedene u okrilju indie etikete Kill Rock Stars, između 1994. i 1998. Pjesma "13" je cover pjesme Alexa Chiltona sa prvog albuma Big Stara iz 1972. a radi se o live snimci radio nastupa iz 1996. Inače, na albumu je ukupno 24 pjesme koje zbilja vrijedi čuti, bez obzira jeste li fan ovog autora koji je tragično izgubio bitku sa vlastitim unutarnjim demonima ili ne. Svakako može poslužiti kao reprezentativan uvod u njegov "tihi" opus. Slušaj Elliotta: Elliot Smith - Thirteen  S očitom referencom u nazivu na Dlyanov "Blood on the Tracks", "...Slacks" je peto izdanje u više od 15 godina postojanja Golden Smoga, ad-hoc skupine sastavljene od članova Jayhawksa, Run Westy Run i Soul Asylum: Gary Louris, Marc Perlman, Kraig Johnson, Dan Murphy. Riječ je o mini-albumu od osam pjesama; dva ostatka sa snimanja prethodnog albuma "Another Fine Day", par covera (zapanjujuću dosljedna obrada "Starman" Davida Bowieja i akustični tretman "Tarpit" Dinosaur Jr.-a), par freakouta poput instrumentalnog bossa nova intermezza u "Magician" i punk ispaljenja u "Insecure" uz dvije nove pjesme. Dok je prisustvo starog suradnika Jeffa Tweedyja na "AFD" bilo svedeno na minimum, on se ovdje, zaposlen oko skorog objavljivanja novog Wilco albuma ("Sky Blue Sky") uopće ne pojavljuje. Ostajući dosljedni vlastitom kredu opuštenog i nepretencioznog drugarskog sviruckanja u studiju i ovaj je rad sklepan na brzinu i pratit će njihovu novu seriju živih nastupa. Međutim, ova povećana aktivnost zadnjih par godina nedvojbeno miriše na to da će Golden Smog postati primarni centar interesa ovih desperadosa, posebno ako se uzme u obzir činjenica da Jayhawks više i ne postoje, a za Soul Asylum nitko zapravo ne mari. Slušaj Smog: Golden Smog - Can't Even Tie Your Own Shoes |
KAUBOJSKA DESPERACIJA I.
|
Lee Hazlewood - Cowboy In Sweden (1970.)  Cowboy in Sweden je filmski i glazbeni projekt iz 1970.g., prvi u nizu koji su country/pop ikonoklast Lee Hazlewood i švedski filmaš Torbjorn Axelman zajedno realizirali za vrijeme europskih lutanja prvog. Pjevačice Nina Lizell i Suzi Jane Hokom daju novu dimenziju mračnom, ali duhovitom i vrckavom simfonijskom kaubojskom pop-u koji je još jednom bio nijansu previše originalan i profinjen za mainstream uspjeh. Zvuk na CD-u je prilično mutan budući da je masteriziran sa vrlo trošnih traka, što u ovom slučaju nije ni minus, jer sigurno doprinosi opskurnom statusu ovog albuma, ali i samog autora. Sljedbenici: Nick Cave, St.Etienne, Lambchop, Tindersticks, Jens Lekman, Howe Gelb….. Slušaj: Lee Hazlewood - Easy And Me We rode on trains with hunger and pain but we didn't cry Easy and me and some other guy We hook some rides, stood side by side and watch cars go by Easy and me and some other guy The days and the nights we cared for each other The wrongs and the rights we shared with each other Then one day last week she kissed my cheek and whispered goodbye Then Easy walked on with some other guy |
petak, 11.05.2007.
Marketing kraja svijeta
|
NINE INCH NAILS – YEAR ZERO Zahvaljujući zabavnoj i blago misterioznoj promociji (skriveni web siteovi, usb-driveovi sa pojedinim pjesmama pronađeni u dvoranama nakon europskih nastupa, curenje pojedinih pjesama na Internet) izdavanje ovog albuma je čak bio i užitak iščekivati. Sve zajedno je dio konceptualne priče «Year Zero» koja je veća od samog albuma, tako da se šuška i o filmskoj verziji. Iako počiva na futurističkom konceptu «Year Zero» jasno oslikava sve paranoje i strahove današnjeg društva, pa ako vas zanima kako zvuči 2007. na Planeti ovaj CD je sve što trebate.  Glazbeni inovativac, producent, industrial-rock zvijezda, Trent Reznor je ozbiljan momak, a njegov novi album «Year Zero» bavi se ozbiljnim temama, u slučaju naravno da prognoziranje kraja svijeta i raspad totalitarnog društva u bliskoj 2022. godini smatrate dovoljno ozbiljnima. Nacrti novih pjesama nastajali su na Trentovom laptopu u tour busu tijekom turneje za prethodni, jako hvaljeni album «With Teeth» koji je označio svojevrstan povratak u vrhunsku umjetničku formu, ali i na top-ljestvice. Osim što je tematski određen kao konceptualan rad, svojim je zvukom «Year Zero» također poseban, dosta agresivniji u odnosu na prethodnika. Pjesme, njih 16, ne možemo nazvati nepristupačnima. Dapače, unatoč ciljanoj progresivnosti (u kojoj bi se netko drugi lako izgubio), prilično su izravne, a neke od njih poput «The Good Soldier», «Capitol G» ili «In This Twilight» imaju i izražen hit potencijal koji Reznoru nikada nije bio stran (čitaj: «Head Like The Hole», «Closer», «Hurt»). No, valjda da bi što bolje dočarao uznemirujuće teme koje ga zaokupljaju Reznor se iste potrudio zvučno ukrasiti sveopćom «over the top» distorzijom te sa više slojeva različitih šumova, sampleova, loopova, a kako će sam priznati, uzore takvom kolažnom slaganju zvuka pronašao je u ključnim pločama Public Enemy i njihovog produkcijskog tima, The Bomb Squad. Iako svoj rad Reznor sam naziva teškim i ne baš prijateljskim jasno ga želi razgraničiti od bilo kakvog vezivanja uz heavy metal, te ističe da «nulta godina» ne zvuči poput ničega na što trenutno možete nabasati na glazbenoj sceni. Ne laže. Uostalom, zar nije uvijek bio priča za sebe, priča koja i nakon gotovo 20 godina uspijeva ostati svježa i relevantna u današnjim vremenima kad glazbena industrija sve više postaje tek industrija. Trent Reznor, čovjek-bend, umjetnik koji zaslužuje vaše vrijeme. Iskoristite ga jer ga ionako nemamo napretek. 2022. nastupa kraj! Sve ponovno ispočetka. |
srijeda, 09.05.2007.
«ZAVODLJIVA LJEPOTA JEDNOSTAVNOSTI»
|
FEIST – THE REMINDER Rijetke su ploče poput «Let It Die» Leslie Feist, kanađanke koja živi na relaciji Paris-Toronto, bivše gitaristice By Divine Right, pariške cimerice seksom opsjednute Peaches i povremene pjevačice Broken Social Scene. Zadimljen, napuknut i senzualan Leslienin glas uz zavodljivu kombinaciju indie-rocka, folka, jazz-a i bossanove proizveli su reakciju kakvu je malo tko mogao očekivati, a njeno se ime pojavljuje na većini godišnjih «best-of» popisa iz 2004.g. Posljedično, novi album Leslie Feist mnogi njeni novostečeni fanovi su gladno iščekivali, a ona nam je muke tek djelomično skratila prošlogodišnjom kolekcijom remikseva «Open Season». “The Reminder” je njen treći solo album (prvi, “Monarch” iz 1999. trenutno je van tiska) na kojem joj, između ostalih, pomažu stari suradnici, MC i pijanist Gonzales te britanski glazbenik i soul pjevač Jamie Lidell.  Poput svog prethodnika «The Reminder» je sniman u Parizu, ali ovaj put na 200 godina starom plemićkom imanju u njegovu predgrađu i u društvu live benda s kojim je Feist tijekom posljednje tri godine ekstenzivno koncertirala. Improvizirani studio u dnevnoj sobi značio je da su mogli neometano i bez žurbe raditi na novim pjesmama. Konačni rezultat pokriva sve strane svestrane Leslie. Bilo da šapuće u mikrofon i prstima prebire po žicama Guild Starfire-a iz 1965. ili da je u svom disco-folk modu kao u singlu “My Moon, My Man” Feist ima taj dar s neba da može na auto-sajmu pjevati sindikalni zbornik i svejedno vas dirnuti. «The Reminder-u» možda nedostaje komercijalne neposrednosti koju su na prethodniku imale «One Evening», «Mushaboom» ili Bee-Gees cover «Inside And Out» (iako «1234» nije daleko), ali je snimljen s pregršt zanimljivih detalja (pjev ptica u podlozi čitavog trajanja folkoidne «The Park» za primjer), te ima svoju srž i dubinu kao i dovoljno blistavog materijala posebno u svom povećem baladnom odjeljku; mistična, vibrafonom obojana «The Water», upravo neodoljiva sporogoruća suradnja sa Gonzalesom u «The Limit To Your Love» te završna «How My Heart Behaves» samo su neke od onih koje vrijedi izdvojiti. Osim Lesleienog glasa i simpatičnog, namjerno šlampavog, trzanja po gitarskim žicama, gotovo svaka pjesma je obogaćena pozadinskim vokalima ili korištenjem omanjih improviziranih zborova, a od tek par pjesama bržeg ritma svakako treba izdvojiti povampirenu preradu tradicionalnog gospel napjeva «Sea Lion Woman» najpoznatijeg u verziji Nine Simone. U svakom slučaju, dosljedan nasljednik «Let It Die» i dokaz da od Feist možemo i u budućnosti očekivati samo najbolje. |
Have you heard the news? The dead walk..
|
DINOSAUR JR. – «BEYOND» Jay Mascis nikada nije bio najkonzistentiji autor. Izvrstan je, možda čak i genijalan, gitarist, prosječan kao skladatelj, isuviše prepoznatljiv u ulozi producenta, a kao pjevač nikakav. No, pomiješajte sve to skupa i teško je odoljeti tom flegmatičnom pasivno-agresivnom plačljivku.  Od nove-stare postave Dinosaur Jr.-a pak se očekivalo snimanje albuma koji bi zvučao baš poput nasljednika albuma-postulata američkog undergrounda 80-ih, ploča «You're Living All Over Me» i «Bug». Međutim, prije 2007. i «Beyond-a» te su ploče već dobile svoje nasljednike, najprije u prog-folk orijentiranoj «Green Mind», a poslije u možda najcjelovitijoj Dino ploči, gotovo AOR «Where You Been». Možda se nekim fanovima one tada nisu sviđale, ali iz današnje perspektive to su pristojna djela. Dosta tekstova o «Beyond» svodi se upravo na to koliko novi Dinosauri zvuče slično onim starim, što je jednostavno pola istine. Veseli činjenica što su se Lou i Jay pomirili, jer «teške su pjesme pale», i što je u igri i treći originalni član, bubnjar Murph, koji je još povremeno i surađivao sa Mascisom za vrijeme drugog dijela sage o ovom «post-HC-power» triju. Ali, iako spadam u njihove tvrdokorne fanove, nikad nisam plakao nad nesretnim okolnostima raspada originalne postave 1989. Budimo iskreni, kao «one-man bend» u 90-im snimio je Mascis par pristojnih ploča; uz nabrojane «Green Mind» i «Where You Been», «Hand It Over» bio je najhrabriji i najraznolikiji Dino album i idealan oproštaj s jednom od najvažnijih i najutjecajnijih američkih gitarističkih grupa. «Without A Sound», iako za nijansu lošiji, imao je taj razoružavajući singl -«Feel The Pain», njihovih 5 MTV minuta. Dodajte k tome još i dvije dobre solo ploče Jay Mascis je bio prilično zaposlen čovjek. S druge strane, Lou Barlow je uz svoj «dnevni posao» paralelno gurao još par «honorarnih» i može se reći da nam je Jay nogirajući prijatelja iz grupe učinio uslugu pa smo dobili zbilja orgroman lo-fi katalog sa potpisom Sebadoh, Sentridoh ili Folk Implosion, a Lou je postao neokrunjeni kraj emo-pokreta. Uza sve nabrojano, zbilja sam mogao i bez «Beyond». Strah da će zvučati loše i neinsprirano bio je veći od radosti zbog novog materijala, izgledne vjerojatnosti da ću ih negdje u blizini uhvatiti uživo, pa čak i nade da će možda tek sad dobiti priznanje koje zaslužuju. Nije problem u produkciji koja je bučna, teška i zgusnuta niti svirci koja je uvjerljiva, već u samim pjesmama, koje iako su tehnički bolje odsvirane i snimljene nemaju onu lepršavu kompleksnost koju su imale te druge dvije od prve tri ploče iz 80-ih. Naravno, tada su Jay, Lou i Murph bili u svojim ranim dvadesetima i tek napustivši svoje sobe u kojima su se vrtili Black Sabbath, Neil Young i Black Flag pokušali naučeno odsvirati na svoj način. Danas im za leđima stoji čitav back-katalog i samostvorena institucija «Dino zvuka». Tako da činjenica da je ovim pjesama lakše povući pandane na post-Barlow albumima nego na onim u čijem je stvaranju i sudjelovao propituje odluku da na nastupima sviraju isključivo materijal iz prve faze. «Almost Ready» koja otvara album je tako tipičan up-tempo solo Mascis, pjesma koja ima onaj trenutak kad melodioznost noseće gitarske teme udara direkt u glavu i to trenutak prije nego što će za njom zatutnjeti bubanj i bas. «We're Not Alone» je šarmantni country-rock na tragu «I Don't Think So» sa albuma «Without A Sound», «I Got Lost» je presviravanje «Not The Same» sa «Where You Been» dok je «This Is All I Came to Do» nažalost samo dosadna, kao i «Pick Me Up» gdje gitarski solo traje dvije minute predugo. Zarazni singl «Been There All The Time» je pak svojom stop-go dinamikom i pop-punk riffom neoprostivo prepoznatljiv, a dio stihova refrena već se ponavlja iz pjesme «Crumble», uz «Almost Ready» i «We're Not Alone» najbolje pjesme na «Beyond». Lou-ov doprinos «Beyond-u» u dvije pjesme je bučno pristojan, a njegova «Back To Your Heart» dugo nakon preslušavanja još odzvanja u ušima. Međutim, ništa se na «Beyond» može usporediti sa neodoljivom bučnom melodioznošću jedne «Little Fury Things», trenutkom kad u «Sludgefeast» nakon prvog sola iznenada izroni «bleksabatovska» rifijada ili s emotivnom furioznošću jedne «Raisans». Ipak, radi se o solidnom ostvarenju koje će trojci dati još malo goriva za nove nastupe jer je za pretpostaviti da im je starog materijala već preko glave. A nama koji patimo od nostalgije za «danima vina i ruža» malo će olakšati starenje. |
srijeda, 15.02.2006.
RECENZIJA !!! BELLE & SEBASTIAN - THE LIFE PURSUIT (Matador, 2006.)
|
Rijetko ćete pročitati toliko oprečnih kritičkih napisa kao što je to slučaj s tekstovima o novom albumu Belle & Sebastian. Izgleda kako je svijet ljubitelja nestandardnog i skladnog B&S pop zvuka podijeljen između tri kategorije ljudi. Jedni tako tvrde kako njihov dvije godine star album 'Dear Catastrophe Waitress', produciran od strane Trevora Horna koji je kao glazbenik svirao u Buggles, Yes i Asia (!), dok je kao producent zapamćen po suradnji sa FGTH, ABC, Grace Jones, Tom Jones, Pet Shop Boys i Tatu, označava povratak u formu za ovaj šarmantni škotski twee-pop kolektiv i djelomično su u pravu. 'DCW' je zbilja nosio neke od najboljih pjesama koje je Stuart Murdoch napisao ('I'm a Cuckoo', 'Wrapped Up In Books', 'Lord Anthony'). Hornova produkcija je na trenutke obogatila njihov šlampavi D.I.Y. stil, ali je upotrebom kiča kao sredstva doslovno uništio neke od pjesama, poput uvodne 'Step Into My Office Baby' koja je bolno ljigava. Drugi klan pak zastupa mišljenje kako je 'DCW' očajan album te da je 'The Life Pursuit' njihov povratak korijenima i najbolji rad još od samim panegiricima slavljenog 'If You're Feeling Sinister' (1996). Najgori su pak onih kojih je najviše – vjerni B&S fanovi kojima je sve što ovaj bend potpiše izvanredno. Budući se smatram jednim od njih, teško mi je napisati ovaj osvrt. Uživam podjednako u svakom novom B&S albumu, ali ipak moram priznati, sebi i vama, da su Murdoch i ekipa odrastajući i mijenjajući se, ponovno pronalazeći svježe pristupe definiranom zvuku, jednostavno odrastajući, izgubili puno od svog prvotnog šarma studentskog benda koji sve radi sam i koji piše neke izvanvremenske pop pjesme za koje bi glasali i Paul Simon i Lou Reed. Upravo Lou Reed zaposjeda misli kada čujete 'Dress Up In You', sporogoreću baladu koju je zahvaljući stihu: 'If could have a second skin, I'd probably dress up in you' vrlo lako zamijeniti za ljubavnu pjesmu. Murdoch je ovdje maestralan dok iz ženske perspektive pjeva u prvom licu.  B&SZa poduzete produkcijske zahvate momci i cure su se preselili u Los Angeles i snimali sa Tonyijem Hofferom (Air, Beck, Stereophonics) koji je bolji izbor od Horna. 'The Life Pursuit' je najkonvencionalniji rad Belle & Sebastiana, njihov homagge šezdesetima, soulu, chamber popu, glam-rocku, pop-folku pa čak i country twangu koji se proteže kroz sjetan pogled na ljetnu romansu u 'Another Sunny Day' i završnu 'Mornigton Crescent', baladu koja pada točno između 'Wild Horses' Rolling Stronesa i 'Sunday Morning' Velvet Underground. 'Funny Little Frog' je već kandidat za singl godine, power-pop zgoditak u najboljem izdanju, 'I'm A Cuckoo' ove ploče, deliriozna ljubavna pjesma s tekstom za odvalit od smijeha. 'You are my girl, and you don't even know it I am livin out the life of a poet I am the jester in the ancient court You're the funny little frog in my throat' Dvije verzije 'Act Of The Appostle' su najvjerniji odraz starih B&S, a poglavito se drugi dio svojim gotovo lijenim jazz/blues štihom nameće kao nastavak 'If You're Feeling Sinister'. 'White Collar Boy' i 'The Blues Are Still Blue' su glam-rock vježbe i prizivaju Bryana Ferryija i T.Rexe, s tim da je potonja jak kandidat za jedan od idućih singlova. Najslabije točke albuma su funkoidne 'We Are The Sleepyheads' i 'Song For Sunshine', dok se u drugom dijelu albuma kriju još dva bisera, najviše zakopana u 60-te; 'To Be Myself Completely' i 'For The Price of Cup of Tea'. Valja nam prihvatiti kako su Belle & Sebastian odrasli, nisu više bend koji je isključivo na vinilu štampao 1.000 primjeraka svog nastupnog albuma (danas se ta out-of-print verzija prodaje i za do 400 GBP-a), ali raduje što odrastanje znači prigrliti nove ideje bez da se izgubi prepoznatljivost. Belle & Sebastian imaju još puno toga za ponuditi, a Stuart Murdoch još ima vrckavih i dramatičnih pjesama u rukavu. |
četvrtak, 09.02.2006.
BETH ORTON – „COMFORT OF STRANGERS“ (Astralwerks, 2006.)
|
Na početku karijere, suradnjom sa Williamom Orbitom, Andrewom Weatherallom i Chemical Brothersima te albumima „Trailer Park“ i „Central Reservation“ Beth Orton je zapanjujuće nenapadno i nepatvoreno kombinirala lagane trip-hop podloge sa jednostavnošću forme klasične folk pjesme. Danas, kad slavi desetogišnjicu karijere, od tih ljepljivih trip-hopičnih začina nema traga. No, za razliku od pomalo zamornog „Daybreaker“ od prije četiri godine, „Comfort of Strangers“ je prepun izvrsnih pjesama prosječnog trajanja ispod tri minute, što je novost. Možda upravo taj minimalizam uz prekrasan, lomljiv i naglašeno emotivan glas pomažu albumu nositi prikrikrivenu kompleksnost i čini da ove pjesme jednostavno levitiraju. Za „Comfort Of Strangers“, svoj četvrti album,tridesetpetogodišnja kantautorica iz Norwicha udružila se sa Jim O'Rourkom i nije mogla bolje izabrati.Ovaj multiinstrumentalist i produkcijski čudotvorac u studiju „Sear Sound“ u New Yorku pomogao je Beth da nakon monotonog i dosadnjikavog prethodnika ponovo zvuči svježe i zavodljivo. Sve pjesme je napisala sama uz malu pomoć nažalost malo spominjanog M.Warda u naslovnoj pjesmi u kojoj Beth uz zvuk piana i O'Rourkovih marimba glasom posrnulog anđela pjeva: „One love is better than not enough, I'd rather have no love, than messing with the wrong stuff“.  Album otvara „Worms“, kratka pjesma oslonjena na udaraljke i klavijature, koja u jednakoj mjeri reflektira Fionu Apple, Syda Barreta i Davendru Banharta. Singl „Conceived“ najviše naginje na "taru Orton, dok su razigrane „Rectify“ i „Shopping Troley“ uz spomenutu „Worms“ tu da razbiju akustično orijentirani album. „Heart & Soul“ je baš to, srce i duša albuma u kojoj u snažnom refrenu uz pratnju gudača Ortonin glas čak izlazi iz tipične snenosti i tako moćno i dobro zvuči. Tu je negdje i „Shadow Of A Doubt“. Ostatak je pak u baladnim ili folk vodama nekad bliskim Sandy Denny, a nekad i Michelle Shocked ili Suzzane Vega, što ga ne čini manje impresivnim. Dapače, sofisticiran i slatkast izričaj kao pravi „couch music“ uz koji se može i maštati i plakati i opijati. Zajebite sve Budda Barove i Caffe del Marove ovog svijeta. Uz albume Cat Power i Jenny Lewis jako dobar početak godine za zgodnjikave dame s gitarama. |
ARCTIC MONKEYS „Whatever People Say I Am, That's What I'm Not“ (Domino, 2006)
|
Eh, da je sreće bilo Paul Weller bi danas imao bankovni račun obujma sličnog onome Sira Paula. Kad bi se bar utjecaj mogao naplatiti. Nažalost, nije tako. Baš šteta, jer „From The Floorboards Up“ i „C'mon/Let's Go“ sa posljednjeg, desetog studijskog albuma ovog „mod-fathera“ bolje su i vitalnije punk-rock pjesme nego albumi svih tih Kaiser Cheifsa i Braveryija. I zar nam pobogu trebaju još jedni? Fenomen Arctic Monkeysa iz industrijskog Sheffielda podsjeća me na ljeto 1994. kada su se Blur i Oasis trgali za titulu brit-pop kraljeva. Ništa drugo se nije činilo važnim. Još od tada jedan debitantski bend nije ovako iznenadno i gotovo preko noći skočio u središte mainstreama, pa čak ni Franz Ferdinand. I njima je bilo teže. Oni su tunel prokopali.  Povijest je htjela da su srednjoškolski prijatelji kupili svoj primjerak „Be Here Now“ Oasisa (uzmite u obzir da je ta ploča svojom grandioznošću i pretencioznom produkcijom označila početak propadanja „novih bitlsa i stonsa“), pogledali njihov DVD i odlučili da bi bilo baš kul biti rock zvijezda. Za Božićni poklon dobili su po gitaru i nove adidaske i počeli pisati pjesme. Kad se to uzme u obzir postaje jasno da Alex Turner i momci možda nikad nisu ni čuli „This Is The Modern World“ ili „All Mod Cons“. The Vines su bili njihovi The Jam, Kinks, Beatles, Sex Pistols, Pixies. Zahvaljujući nastupima i mp3-icama koje su postavili na svoj web „buzz“ je pokrenut i momci su zakucali ugovor sa Domino Records, a singl „I Bet You Look Good On The Dance Floor“ zabljesnuo je već krajem 2005. Dovoljno duhovita pjesma o „barenju“ podsjeća na „Fit But You Know It“, samo što je razina „britanštine“ Monkeysa za klasu, dvije ispod ulične pjesničke umješnosti Mikea Skinnera. Na dan objavljivanja albuma čiji je naslov čak bedastiji od samog imena benda uspjelo im je prodati 118,501 primjerak, a do kraja istog tjedna taj broj dosegao je 360.000 kopija albuma čime „Whatever People Say I Am...“ postaje najbrže prodavan nastupni album nekog benda u povijesti. Nekako u isto vrijeme NME je sastavio još jedan besmisleni popis 100 najboljih britanskih ploča i bez vidljivog razloga pozicionirao AM na peto mjesto ostavljajući iza sebe „Different Class“ Pulpa, „Modern Life Is Rubbish“ Blura, „London Calling“ The Clasha i „Revolver“ Beatlesa. Slučajno? Not likely, Sir! NME još jednom uspješno stvara hype od sasvim prosječnog benda. Nemojte me krivo shvatiti. Arctic Monkeys su zabavni, gotovo su punk i vjerovatno bi baš ovako zvučao Robbie Williams da je mjesto u boy bandu bio u indie-rock boy bandu. Glas Alexa Turnera podsjeća na Roda Stewarta sa jorkširskim akcentom i onog momka iz Stereophonicsa, što je gore prosudite sami, a u bar jednoj pjesmi možete čuti „wanker“, „copper“ ili „bird“. Dakle, radi se o 13 kratkih, poletnih, „feel-good“ i ispeglanih punk-rock pjesama s tematikom „teen“ sanjarenja i crtica iz klupskog života, čiji će vas refreni odmah osvojiti, ali isti će vam i vrlo brzo dosaditi, vrlo vjerovatno već nakon par dana. Znam da meni jesu. Ali opet, nema razloga da u ovim pjesmama ne uživate tih 48 sati. Uz favorite sa albuma poput „Fake Tales Of San Farncisco“, „Mardy Bum“ i „Perhaps Vampires Is A Bit Strong But..:“ probajte se domoći i dobre b-strane „Bigger Boys & Stollen Sweethearts“. |
srijeda, 25.01.2006.
RECENZIJA !!!! TORTOISE & BONNIE PRINCE BILLY – „THE BRAVE & THE BOLD“ (Overcoat Records / Domino, 2006.)
Čikaški post-neo-kraut-rock kolektiv Tortoise i titan među bradatim pjesnicima enigmatičnog pera koji ne zanju pjevati, Will Oldham zajedno na albumu sastavljenom od 10 covera koji se protežu od post-Woodstock flower-popa do Dischord emo/corea i daju sasvim nove konotacije pojmu eklekticizam. Mada prve recenzije nisu baš sjajne, ova kolaboracija ne izgleda dobro samo na papiru. Vlasnik Overcoat Records, Howard Greynolds koji je ovo društvo nazvao „Dylanom i The Bandom digitalnog doba“ je „kriv“ za ovaj album budući da se htio domoći snimke Springsteenove „Thunder Road“ koju Oldham kao „BPB“ već godinama često izvodi live. Snimka nije postojala, a ovaj se ponudio da će je snimiti. Oldham je pristao pod uvjetom da to napravi sa Tortoise. Stali su međusobno izmjenjivati popise pjesama koje bi mogle doći u obzir, a ono što je originalno zamišljeno kao jedan EP sa četiri pjesme za vrijeme tri zajednička sessiona u vremenskom rasponu od dvije godine pretvorilo se u pravi album. Prethodne godine ista etiketa objavila je uspjelu suradnju Sama Beama i Calexica, album „In The Reins“ koju u svibnju dolaze promovirati u Zagreb, tako da ni ovaj spoj ne treba iznenaditi. Možda se radi o novom trendu. Indie rockeri svih profila ujedinite se! Najneobičniji cover je onaj prvi, „Crave E Canela“ brazilske zvijezde Miltona Nascimenta, koja bez premca nosi naslov jedine istinski vesele i plesne pjesme kojoj je Oldham puhao u mikrofon. „Thunder Road“ Brucea Springsteena je trenutno aktualna budući da je krajem godine u povodu tridesete godišnjice „Born To Run“ objavljen i luksuzan box set. Ovoj verziji se može zamjeriti što Oldhamov vokal ni u najljepšem snu ne može dosegnuti emotivnu nabijenost i oslobađajuću iscjeliteljsku snagu koju ima originalna snimka, jedna od najfilmičnijih pjesama ikada napisanih, ali joj se ne može osporiti šlampavi šarm uz ženske back vokale i Tortoise prog-rock podlogu koja čak vuče na Mars Voltu. Minutemen su inspiracija mnogima, postaje sve jasnije. „It's Expected I'm Gone“ sa legendarnog duplog SST albuma je posebno inspirirana obrada koja će uz Calexicovu „Coronu“ i „Jesus & Tequila“ pomoći održati status ovog benda netaknutim. Balada „Daniel“ Eltona Johna je pocrtana spooky elektronskim efektom te distorziranim glasom ispod kojeg se krije prilično vjerna i blago dosadna izvedba. Odlične su još i dvije pjesme s najmanje eksperimenata, u kojima je Oldham na sigurnijem terenu, „Pancho“ Dona Williamsa te „Calvary Cross“ britanskog folk pionira Richarad Thompsona, pjesma koja dolazi sa obljubljenog „I Want To See The Bright Lights Tonight“ iz 1974. „Some say I got devil, some say I got angel, but I'm just a girl in trouble“ pjeva u „Some Say I Got Devil“ Melanie Safke i pjesma zvuči kao da ju je upravo sam napisao. Najmanje uspješna je ispala konfuzna obrada „That's Pep“ Devo-a. „Love is Love“ Lungfisha (album „Love is Love“, 2003.) je pak uz zaključnu „On My Own“ indie-rock sasatava Quix*O*Tic (album „Mortal Mirror“, 2002.) najmlađa pjesma na albumu. I da su se najmračnije sile svijeta urotile protiv njih ovakav album nije mogao biti loš. Nije ni najbolji jer se od suradnji ovakvog profila očekuje previše, a fanovi jednok klana ne moraju isljučivo biti fanovi drugog. Sigurno je bar da smo dobili prvo zanimljivo ostvarenje 2006. |
utorak, 24.01.2006.
RECENZIJA!!! FIONA APPLE – EXTRAORDINARY MACHINE (Epic/Clean Slate, 2005.)
|
Fiona Apple, dijete pjevača i glumice, ni u najgoroj mogućoj verziji holivudskog scenarija nije mogla završiti kao financijerka ili apotekarka.Pjesme je počela pisati već sa 8 godina, a sa 12 proživjela je traumatično iskustvo kada je pri povratku iz škole u majčin stan silovana od strane nepoznate osobe. Nakon što se iz rodnog New Yorka preselila u Los Angeles i stala okolo dijeliti kasete sa svojim pjesmama stvari su se pokrenule. Sony je potpisao Fionu sa samo 18 godina, a već iduće godine, 1996., izdala je svoj prvi album, „Tidal“. Tri singla se pristojno vrte na MTV-ju, a autorica sebi nabacuje Grammyija za „best female rock vocal“ za „Criminal“. Mlada i samosvijesna, pri uručenju nagrade za MTV Best New Artist Video za spot „Sleep To Dream“, mjesto da kroz uobičajene jecaje na inspiraciji i podršci zahvali „onome koji poteže konce“ i svojoj majci, hrabro i mladenački pretenciozno izjavljuje "This world is bullshit, and you shouldn't model your life on what you think that we think is cool, and what we're wearing and what we're saying“. Ovo definitvno spada u red onih početničkih naivnih ispada poput scene sa MTV Unpluggeda Pearl Jama u kojoj Eddie Wedder piše propagandne pizdarije po ruci. Iako su joj u početnoj fazi karijere pjesme patile od blage nedorečenosti Fiona je pažljivo kreirala svoju viziju jazzy popa. Još tada vas je njen zbilja snažan i prodoran glas mogao izbaciti iz udobnosti fotelje odvajajući Appleovu daleko od prihvatljivog adult-oriented popa. Ta neglumljena strast izvire iz svih njenih pjesama, a po snazi slična je onoj dokumentiranoj na „Grace“ Jeffa Buckleya. Fiona udara po tipkama klavira kao da joj život o tome ovisi, a kad je ljuta ili bijesna onda to i čujete. Nakon afere s Fionom teško je slušati drugu glazbu jer postoji velika šansa da neće prouzročiti sličan „kick“. Ništa nije mlako kod ove sada 28-godišnjakinje. "Vaginalni pop“ s mudima!  1999., nakon tri godine pauze objavljen je nastavak s najdužim naslovom u povijesti „When the Pawn Hits the Conflicts He Thinks Like a King What He Knows Throws the Blows When He Goes to the Fight and He'll Win the Whole Thing 'Fore He Enters the Ring There's No Body to Batter When Your Mind Is Your Might So When You Go Solo, You Hold Your Own Hand and Remember That Depth Is the Greatest of Heights and if You Know Where You Stand, Then You Know Where to Land and if You Fall It Won't Matter, 'Cuz You'll Know That You're Right“ i uspješnim singlom „Fast As You Can“. Na epizodu br. 3 trebalo je nažalost čekati sve do listopada prošle godine. Sa producentom Jonom Brionom koji je ozvučio i prethodnik Fionna je namjerno snimila „tešku“, ogoljenu ploču koju ljudi iz Sonyija nisu znali cijeniti te materijal provodi vrijeme na njihovim policama dvije godine. Međutim, situacija nije ista poput one u kojoj se našao Jeff Tweedy kada je Wilcov „Yankee Hotel Foxtrot“ odbijen od strane izdavača pod izlikom da je nedovoljno komercijalan. Iako na početku puna entuzijazma, na kraju priče izgleda da ni sama autorica nije bila u potpunosti zadovoljna rezultatom te danas kaže da je osim što je napisala sve pjesme imala vrlo malo kontrole nad procesom snimanja i da je Brion donosio sve odluke. Pjesme koje su u tim verzijama ipak procurile na net počele su cirkulirati na piratskim kopijama albuma i fanovi su poludjeli. Usmjerujući sav svoj gnjev na Sony/Epic korporaciju, a čak je i pokrenut FreeFiona.com web site. Diskograf i Appleova su konačno doveli novog producenta da prepravi odnosno doradi originalne Brionove snimke. Radi se o Mike Elizondou producentu Avril Lavigne, Dr. Drea i 50 Centa te session glazbeniku koji je svirao sa Ry Cooderom i Sheryl Crow. „Extraordinary Machine“ je pred izdavanje od strane trojca Apple-Brion-Elizondo promoviran čestim nastupima u klubu Largo u Los Angelesu. Od početnih „piratskih“ 11 pjesama, dvije su ostavljene kakve jesu dok ih je devet prepravljeno uz dodatak jedne nove. Konačni rezultat je direktan nastavak na prethodni album i vjerojatno je da bi nešto ovako snimio i Brion da im je to bila namjera. I dalje je to uvjetno rečeno „art-pop“, ali u tipičnom dramatičnom, malo mračnom i kabaretskom stilu u kojem uz orkestracije prevladava Fionin jazistički klavir te razigrana ritam sekcija. Ogoljen je jedino singl „Parting Gift“ te završna „Waltz“. U konačnici svi su zadovoljni. Kritičari vole album, fanovi su dobili dvije verzije, a Sonyiju nije loše došla dodatna medijska pompa. „So I had to break the window, it just had to be, better that I break the window, than him or her or me“ pjeva u „The Window“, dok se u pulsirajućoj fankijadi „Get Him Back“ s „njim“ obračunava ovim riječima: „Wait 'til I get him back, he won't have a back to scratch, yeah, keep turning that chin and you will see my face as I figure how to kill what I cannot catch“. „Extraordinary Machine“ ide u sam vrh prošlogodišnje produkcije sa 12 bezgrešnih pjesama između kojih je nemoguće odabrati favorite. Album je to za čije vam preslušavanje neće trebati „skip“ komanda. |
nedjelja, 08.01.2006.
Recka! JELLO BIAFRA & THE MELVINS – SIEG HOWDY! (Alternative Tentacles, 2005.)
|
Kako zaista može zvučati već drugi zajednički album u samo godinu dana legendarnih stoner noise-rockera iz Washingtona i pionira West Coast punk aktivizma, „ludog uličnog propovjednika“ Jella Biafre. Reći ću vam kako: tako da vas opet natjera da se zaljubite u glazbu, pravu glazbu, snažnu, bezkompromisnu i glasnu, naravno ukoliko vam se sviđa nacrt u kojem će Melvinsi malkice zapostaviti svoj „uhvati sljedeći udar bubnjarskom palicom po dobošu ako možeš“ ili “zamisli najdublji gitarski rif pa ga razlomi, zavaljaj u blato i poduplaj ga tako da se i Tony Iommi posrami“ pristup u svrhu da bi za Jella kreirali ugođaj da predvodi Dead Kennedyse 21. stoljeća.  Poznato je da nakon dužeg potezanja po sudu bivši Biafrini punk suborci danas s nekim novim pjevačem kome ne želim niti ime znati predvode nešto kao „Tribute to...“ i dižu lovu. Nezamislivo, jel' da? Poput Misfitsa bez Glenna kojima smo nažalost svjedočili ili The Doorsa bez Jima kojima smo isto tako, o Bože zašto, bili izloženi? E pa, njima, bivšim „mrtvim kenedisima“ je posvećena „Those Dumb Punk Kids (Will Buy Anything) sa ove ploče. „Jelvinsi“ su se navodno našli tako što su Buzz Osbourne i Dale Crover zgraženi pristupili Biafri nakon što su odgledali jedan od spomenutih nastupa „novih“ Kennedysa. Hvala im, jer vrlo je vjerojatno da ne bi tako skoro dobili Jella u punk-rock formatu. Poznato je da je njegova glavna preokupacija vođenje svoje dugovječne etikete „Alternative Tentacles“ te objavljivanje opsežnih „spoken-word“ albuma (izbor možete „skinuti“ sa mp3 sekcije weba Alternative Tentacles). Kao prvi rezultat ove suradnje nastao je „Never Breathe What You Can't See“, objavljen u listopadu 2004., čudovište od albuma sa 8 pjesama i standardnim Biafrinim tekstualnim preokupacijama: Bushov režim, problem globalnog terorizma, Bushov režim, globalizam, konzumerizam i tako u krug. Način pripovjedanja je također duhovit, pametan i prožet dozom cinizma kao uvijek. Samo dva mjeseca poslije bend se ponovo našao u studiju. Rezultat je ovaj album, zapravo kompilacija ili nastavak na prethodni uradak, budući da se „Sieg Howdy!“ sastoji od 5 novih pjesama, četiri remiksa sa prethodne ploče i fenomenalne žive verzije „California Uber Alles“ u kojoj je guvernera Jerryija Browna zamijenio guverner „Terminator“ s tim da je svaka strofa nanovo napisana da bi bila prilagođena ovoj kako ga Jello valjda ipak poluozbiljno vidi novoj nacističkoj prijetnji s mišićima. Kada krene „Dawn of the Locusts“ ne možete pogriješti ako lanete da su za remiks „krivi“ Dalek, a za „Enchanted Thoughfist“ Al Jourgensen iz jednih od najzapostavljenijih industrial grupa, Ministry, te Biafrinog kolege u projektu Lard. Oba su brilijantna.  „Lighter Side Of Global Terrorism“ sa „Never Breathe..“ ovdje je sam bend preradio i razvukao na osam minuta, navodno jer je Jello želio sličan pristup kojeg su Melvinsi koristili na svojoj obradi Wipers klasika „Youth of America“, dakle potpuni napad na osjetilo sluha, predivna bučna glazba. Iako su Melvinsi na oba albuma, na ovom ipak u manjoj mjeri, svoj rušilački pristup heavy rocku pretpostavili punk rifanju koji ovom nesuđenom gradonačelniku San Francisca (1979. se zaista kandidirao i od deset kandidata ostao na četvrtom mjestu, nažalost samo sa 3,5% ukupnih glasova) najbolje leži ipak ne propuštaju biti svoji u određenim finesama prilikom instrumentalnih dionica, a najviše „lome“ u monstruoznoj verziji Alice Cooper klasika „Halo Of Flies“ i u već spomenutoj „Lighter Side Of...“. Biafra je u izvrsnoj formi i izgleda kao da se nakon niske „spoken word“ albuma zaželio glazbenog ataka na sve društvene i političke parazite i zlikovce. Iako sam uvijek zapravo smatrao da su Biafri punk/hard-core i bliski bučni derivati samo najbliži ili najlakši format za svoje „propovijedi“ nešto slično kao što ista glazbena forma služi Franciju Blaškoviću za njegove istrijanske vinske priče, on je odličan frontmen lucidnih vizija kojeg jednostavno morate slušati. Oba albuma su za svaku preporuku, s tim da je „Sieg Howdy!“ zahvaljujući podužim miksevima za nijansu teže i zahtjevnije ostvarenje. Ono što veseli jest činjenica da se ne radi samo o studijskom projektu, budući da „Jelvinsi“ ovaj materijal promoviraju i koncertno. Ne računajući posljednji Lard album iz 1997.g. i psycho-country projekte sa Mojo Nixonom na ovo smo zapravo čekali gotovo petnaest godina, odnosno od Jellovih ploča sa D.O.A. („Last Scream Of Missing Neighbours“, 1990.) i sa NomeansNo („Sky is Falling And I Want My Mommy“ iz 1991.). |
petak, 16.12.2005.
Novi Albumi! BONNIE PRINCE BILLY „SUMMER IN THE SOUTHEAST“ (Sea Note)
|
Navikli smo se već da je Will zapravo „Bonnie Billy“, jel' da? Kao takav Will je sposoban iznenaditi, kao prije par godina kada je snimio „normalnu“ nashville country ploču sa preradama starih, narušenih Palace klasika. Da ovaj čudan svat uživo zna rokati svjedočili su posjetitelji njegovog zagrebačkog koncerta koji se kunu da su zapravo gledali Younga sa Crazy Horse sa „Ragged Glory“ turneje. Na ovom koncertnom albumu najveće zahvate u eksplozivnost odvurnutih električnih gitara prošle su „A Sucker's Evening“ koju je zapravo jako lijepo čut u blues verziji oslobođenu one ritam mašine sa „Arise, Therefore“ te „May It Always Be“ sa glavnim vokalom Pink Nasty u kojoj se sedmeročlani bend zapravo okušava u čistom garažnom rock'n'rollu. „Pushkin“ je u ovakvom ruhu odavno postala koncertni favorit, dok je „I Send My Love To You“ odsvirana u brzom country tonu baš kao na „Sings Greatest Palace Music“. Uvodna „Master & Everyone“ me jednostavno rasturila. Možda nisam očekivao da će nakon očekivanog tihog uvoda bend uletjeti u moćni četverogitarski krešendo sa uvjerljivim višeglasjem na refrenu koja ovu prekrasnu ljubavnu pjesmu pretvara u političku budnicu sa stavom u stilu jednih Mission of Burma.  Budući da je album snimljen za ljetne turneje 2004, odnosno prije nego što će dvojac Oldham – Sweeny objaviti „Superwolf“, osim divne verzije „Beast For Thee“ nema pjesama sa tog malog-velikog albuma. „I See a Darkness“ je ostavljena kakva je. Tko bi se i usudio dirat u tu pjesmu? Zato su „Death to Everyone“ i „Madeline Mary“, mračne i pomakunte kakve jesu, toliko zabavne. Super je iz sveg glasa pjevati „Death to everyone is gonna come And it makes hosing much more fun“. Još jedan Palace off-klasik je ostavljen za kraj. „Take However Long You Want“ je najbliže koliko se Oldham može približiti običnoj ljubavnoj pjesmi o odlasku kako on često kaže „partnera“, dok je finale rezerviran za „Ease Down the Road“ u još jednoj raspašoj-na cesti-guzim ženu vatrogasca-country verziji. |
NOVE RECKE!
GREEN DAY – «BULLET IN A BIBLE CD/DVD» (Reprise)
Tre Cool, Mike Dirnt i Billie Joe Armstrong, tri prijatelja iz djetinstva još početkom devedesetih u rodnoj Kaliforniji uz već stvoreni indie kredo nisu mogli niti sanjati što će ih uskoro zadeseti kad će njihov treći album „Dookie“ požnjeti neviđen uspijeh na mainstream terenu. Punk revivalisti, poput mnogih drugih u to vrijeme, momci su sklonost prema inspiriranom troakordnom pop-punk zvuku, kojeg su petnaestak godina ranije kreirali Buzzcocks na starom i Descendents na novom kontinentu, tada prezentirali mlađem slušateljstvu i nisu mogli fulati. „Dookie“ im je priskrbio Grammyija za „Best Alternative Music Performance“ i zabilježio internacionalnu prodaju od preko deset milijuna primjeraka. Nakon toga Green Dayovci su imali pristojnu karijeru nikad ne propuštajući priliku „zakucati“ tu i tamo koji hit singl, no preobražaj u moderni rock bend koji će snimiti umjetnički zavidan i komercijalno uspješan album nije bio baš izgledan. 2004.g. politički intoniranim „American Idiot“ Green Day su hrabro zakoračili u dostojanstvenu „starost“. Istini na volju, još na prethodnom, popičnijem albumu „Warning“ su pokušali izvesti slično, ali samo uz polovičan rezultat. Prošle godine „American Idiot“ su zavoljeli svi i mogli ste slobodno reći naglas „Ja slušam Green Day i baš su mi dobri“ bez bojazni da će vam se izrugati i optužiti vas za nedozrelo ponašanje. Album, odnosno rock-operu „American Idiot“ koja predstavlja zaokružen ciklus tematski povezanih pjesama sa centralnim likom St. Jimmyija mnogi su kritičari usporedili sa ključnim izdanjima The Who, The Clash ili Husker Du. Uistinu, vrijeme nije moglo biti bolje tempirano za zabilježiti svu strast i energiju koju je bend u stanju proizvesti uživo. „Bullet in a Bible“ dokumentira Green Day nastup u National Bowlu u Milton Keynesu za vrijeme ovogodišnje U.K. turneje i svjedočanstvo je benda na svom kreativnom vrhuncu. Cd i DVD uz vrisku i odobravanje fanova donose 14 pjesama, respektabilno sve najvažnije pjesme sa „American Idiot“ uz neizostavne „Basket Case“, „Long View“, „Hitchin' A Ride“ ili „Good Riddance“, s tim da na DVD-u dobijete i dosta bonus materijala, back stage snimke uz komentare članova benda. Preporuka za kraj: Izvrstan božićni ili novogodišnji poklon za vašeg klinca, ili možda za vas, čak ako ste protivnik prakse konzumerizma. Jer i Green Day su. THE ROOTS – „HOME GROWN! THE BEGINNER'S GUIDE TO UNERSTANDING THE ROOTS“ (Geffen) Unatoč činjenici da smisao objavljivanja kompilacije ovakvog formata ostaje nedovoljno jasan, pa ako zanemarite opisni dio naslova radi se o itekako zanimljivoj kolekciji. Svojstveno „best-of“ izdanje Home Grown! najprije cilja na veliku bazu štovatelja ove hip-hop institucije kojih ima možda više fanova izvan getoiziranog i predvidljivog pripadajućeg žanra. Izbor pjesama je bezprijekoran, no pošto se u najvećoj mjeri radi o alternativnim verzijama, neobjavljenim remiskima, živim snimcima i ne-albumskim pjesmama nije preporučljiv za slušatelja namjernika koji se prvi put susreće sa glazbom ovog inventivnog hip-hop/jazz kolektiva iz Philadelphie. Zbunjuje i činjenica da se oba voluma, iako nose isti naslov, prodaju zasebno, a pjesme su numerirane unazad što još više izistkuje potrebu kupovine obaju, skupih primjerka. No, ako ste ljubitelj artističkih ritmičkih i vokalnih stremljenja Black Toughta, ?uestlovea i njihove kohorte ovaj će vam 160-minutni cd izdašnim unutarnjim komentarima svake pojedine pjesme pružiti još bolji i zaokružen uvid u stvaralaštvo benda koji inzistiranjem na korištenju pravih instrumenata u kreiranju „gruva“ važe za najbolji živi hip-hop sastav na svijetu. Preporuka za kraj: Dva njihova najveća hita su ovdje, ali u redizajniranim verzijama; „You Got Me“ koju originalno pjeva Erykah Badu ovdje izvodi autorica pjesme Jill Scott, a par godina stari singl „The Seed 2.0“ prezentiran je u šesnaestminutnoj živoj verziji u medleyiju sa „Melting Pot“ i „Web“ sa BBC Radio 1 nastupa. NEIL DIAMOND - «12 SONGS» (Columbia) Kao jednog od singer/songwritera sa gotovo beskonačnom karijerom koja je započela početkom 60-ih Neila Diamonda ćemo pamtiti najviše po tuđim coverima njegovih originala. Prisjetimo se samo Monkeesa sa «I'm A Believer», UB 40 sa «Red Red Wine» ili recentnije Urge Overkill prerade njegovog '67 klasika «Girl, You'll be a Woman Soon». Nakon prve serije od desetak ostvarenijih albuma, po stilu često kičast i holivudski melodramatičan Diamond se poput mnogih autora u 80-im okrenuo komercijalnijem, manje zahtjevnijem zvuku uglavnom snimajući jazz i pop standarde. Sa potpuno freškom originalnom hrpom pjesama pojavio se 2001. sa «Three Chord Opera» čime je prekinuta faza eskapizma. No, trebao mu je producent/diskograf Rick Rubin da mu pomogne oblikovati ovogodišnji «12 Songs». Rubin je, prisjetimo se, zadužio popularnu glazbu producirajući za svoju i Russell Simmonsovu etiketu «Def Jam» dva albuma («Raisin' Hell» Run D.M.C. i «Lisence To Ill» Beastie Boysa) koja su gurnula rap u javnost na velika vrata. Kasnije Rubin radi sa Public Enemy, The Cult, Slayer, LL Cool Jayom, RHCP, Mick Jaggerom, System of A Down i mnogima samo nižući trijumfe. Ovaj njujorški bradonja kroz devedesete je neočekivano revitalizirao karijeru Johnnyja Casha kroz četiri vola njegove «American Recordings» serije. Pošto je Diamond autor sličnog desperadorskog senzibiliteta možemo se zapitati da li Rubin traži svog novog «čovjeka u crnom» i je li ga možda našao? I zbilja je lako «12 Songs» usporediti sa prvim «American» albumom Casha. Na trećem tomu iz iste serije Cash je snimio i verziju «Solitary Man», Neilovog prvog uspijeha na top ljestvicama, još iz 1966. Rubin je Diamondu osigurao sličan, ogoljeni zvuk u prvi plan promičući snažan i moćan Diamondov glas (još jedna sličnost sa Cashom) i puštajući njegove potpuno novo napisane pjesme da same nađu put do slušateljeva srca. Kao što i očekujete od čovjeka u svojim šezdesetim Diamond je u ispovijednom raspoloženju i kao takav je najbolji, a kako sam kaže u «Hell Yeah», njegovom prepisu «My Way», još uvijek je sanjar i ne žali za ničim. Slušati kad ste sami sa sobom i svojim mislima, pred ispovijed, kad je vani nevrijeme, a vi ste doma na sigurnom uz čaj od šipka. WILCO – «KICKING TELEVSION, LIVE IN CHICAGO» (Nonesuch Records) Prvi live album jednog od stožernih američkih rock bendova, nekada više korijenski nastrojenog, a od prekretničkog «Yankee Foxtrot Hotel» (2002.) više eksperimentalnog i progresivnijeg profila, bilježi četiri uzastopna nastupa u čikaškom Vic Theateru i točno prikazuje snagu i vitalnost nove postave koja uz centralnu figuru pjevača Jeffa Tweedyija i originalnog basiste Johna Stirratta čine još bubnjar Glenn Kotche, gitaristi Nels Cline te multi-instrumentalisti Leroy Bach i Pat Sansone. Okupljeno mnoštvo evidentno cijeni ono što se događa na bini, a jedina zamjerka ovom dvosatnom koncertnom zapisu može se naći u izboru pjesama koji se bazira na materijalu sa zadnja dva, hvaljena Wilco albuma, dok je više pravocrtniji «americana» pristup prvih ploča potpuno zapostavljen. No, za fanove i ovako «Kicking Television» prestavlja pravi užitak. Trenutak za pamćenje je publika koja nadjača bend tijekom refrena „Shot in the Arm“. Jeff Tweedy je već najavio snimanje novog studijskog Wilco albuma, kao i nova ostvarenja sporednih projekata, Loose Fur i Golden Smog. |